LIGA HUMANITAS

Jedan od najtežih socijalnih problema toga vremena bilo je proganjanje takozvanih vještica i čarobnjaka (napomena: slova podebljao urednik Portala). Pojava koja se u više ili manje izraženom obliku javlja u Zagrebu već u 14. st., u 17. st. poprima osobito velike razmjere. Ona je kao poželjna i potrebna duboko prožela duhove i uvjerenja ljudi, usavršila svoje metode te se izjednačila u tome s ostalom Europom. Vjerovanje u vještice i njihova zla djela te uvjerenje da ih treba proganjati bilo je opće i snažno podjednako u predstavnika tadanjih vlasti, u crkvenim redovima kao i u širokim slojevima naroda. Osobito su isusovci utjecali na širenje takvih vjerovanja i jačanje progona vještica. Oni su sami čvrsto vjerovali u čarobnjačke pojave, u stvarno postojanje demona, vještica, čarobnjaka i u njihovu nadljudsku moć. Svoje uvjerenje gotovo su dva stoljeća (1607-1773) usađivali naraštajima koji su prolazili njihovu zagrebačku gimnaziju i akademiju, sa širokim slojevima građanstva i vatrenim propovijedima sa svojim propovjedaonica. Tu bi često govorili o vješticama i njihovu štetnu djelovanju, a napose napominjali da i u Zagrebu i okolici ima velik broj vještica. Upozoravali su na njih i navodno vjerovali da su zagrebačke vještice s onima iz susjednih krajeva jednom prilikom 1651. godine bile na gozbi vještica na Medvednici i izazvale veliko nevrijeme nad gradom i čitavim krajem.

Isusovci su u svojim propovijedima poticali i organe vlasti da pokreću postupke protiv vještica. Na njihov je poticaj općina slobodnoga grada Gradeca donijela 1651. odluku o načelnom suzbijanju čarobnjaštva i proganjanju vještica. U zapisniku zagrebačkog suda o jednom procesu iz te godine piše između ostaloga: "Želeći na poticaj i po savjetu naših doktora propovjednika stati na put đavolskim umijećima vještica koje se nalaze u vlasti pakla, a kojim se umijećem one služe, kako na štetu usjeva tako i na štetu male djece, i privesti ih zasluženim kaznama, odobrili smo i zaključili da se osobe koje bi bile sumnjive, ili bi se za njih otkrilo da se bave takvim đavolskim umijećem, na niže ispitani način ispitaju, da se protiv njih provede istraga i da se prema zasluzi kazne."

Vjerovanje u vještice tijekom 17. stoljeća sve više raste, a s njim i ludilo progona koje krajem stoljeća doseže vrhunac. U Zagrebu se kroz to vrijeme protiv vještica vodio niz procesa na tri suda: gradske općine, Kaptola i zagrebačke županije. Ovdje su od dvadesetih godina do kraja stoljeća pokretani sudski postupci protiv mnoštva žena optuženih zbog čarobnjaštva, odnosno da su vještice. Vodile su se rasprave protiv Kate Cankocice, Magde Muhić, Marije Fabić, Kate Tinodi, Kate Kozjak, Bare Kramarić, Jele Medović, Urše Beneković, Ane Sirkovice, Helene Maček, Jele Škvarić, Bare Tortić, Magde Krvarić, Margarete Dumbović, Kate Dolenec i drugih. Osobito ih je mnogo bilo krajem stoljeća. Postupak je bio točno određen i ustaljen. Općinski odvjetnici podizali bi optužbe i pokretali sudske rasprave, a okrivljene bi na mukama ispitivali i prisiljavali da priznaju svoje "zločine" i izdaju svoje drúge. Da priznaju sve što je sud htio, što su opet po želji suda potvrđivali i zaprisegnuti svjedoci. O ispitivanju na mukama vodio se zapisnik, a na kraju donosila se presuda koja je najčešće glasila: spaljivanje na lomači. Optuživane su, dakako, najvećim dijelom bile žene, ali koji put bi optužili i muškarce zbog druženja s vješticama. Optužba protiv žena bilo je vrlo mnogo i vrlo raznih: primjerice, da su bez ikakvoga sredstva na ognjištu zapalile i rasplamsale vatru, da su priređivale čarobne napitke, svojim čarolijama izazvale u drugih teške bolesti, oduzimale kravama mlijeko, da su ih vještice, pošto su se s njima sastale na raskrižju, odnijele na Medvednicu, gdje su se vragu zapisale, da su s vragom imale posla i s njim zgriješile, da su letjele po zraku jer su i same prave vještice, da su napravile na raskrižju čarobni most od djece što su je u kolijevci ugušile ili ubile još u majčinoj utrobi, a onda ih kuhale, da su vodom u kojoj se dijete kuhalo škropile polja i vinograde, od čega su propali, da su pravile tuču od vatrenog parenog pepela i mraz od svakojake trave, što raste između velike i male meše, da su velikim, živim zmijama tukle djevojke, da na Okiću plešu i priređuju gozbe i jedu na njima izmetine i druge ogavne stvari a onda se dignu pod oblake i lete s vragom s kojim imaju odnošaje na postelji kao muž sa ženom u noći. Noću orgijaju, a kad kokot zapjeva, odmah se razilaze. U istragama ne priznaju odmah sve jer im je vrag jezik zavezao. No pod teškim mukama ipak su priznavale sve što su tužitelji htjeli, a uz to i ocrnjivale svoje sugrađanke da su i one vještice, da su i one dušu vragu zapisale, pa su i njih hvatali i stavljali na muke. Tako ženu Mihajla Komjaka u Trnju, staru Jurišku na Harmici, Mavrekovićku u Novoj vesi, ženu Mateka Singulića pri Sv. Duhu, punicu remenara janoša Horvatića na Potoku, udovicu postolara Hižaka pri Krvavom mostu, ženu mladoga kovača na Manduševcu, Marolićku s Prekrižja, Jelu Škvarićku u Jelenovcu, babu Janicu kod remetskih fratara, ženu hromoga Bartolića iz Horvata itd.

Društvena nesigurnost bila je vrlo velika. Svatko u svako doba mogao je biti potvoren da je coprao, da je viđen kako s đavlom u njegovom spravišću tikve sadi, kako leti po zraku i slično. Žene su napose bile u opasnosti. Tadanji svijet čvrsto je vjerovao u coprije i zlobno se veselio kad su vještice bile mučene i na lomačama spaljivane. Uz stare optužbe javljaju se i nove, a najvažnije su sklapanje ugovora s vragom i puteni odnos vještice s njim. I upravo je na tome, jer je značilo otpadanje od Kristove vjere, bilo glavno težište optužaba, a ne toliko na posljedicama te veze, tj, na štetama što ih je vještica tobože svojom nadljudskom moći počinila. I istražne su se metode umnožile i usavršile. Osim uobičajenog mučenja koristio se, kao i drugdje u Europi, i "sud hladne vode", "pokus sa suzama", a osobito "traženje đavoljeg pečata". Čini se da su u zagrebu bili dobro upućeni u suvremenu literaturu o postupcima i načinima mučenja vještica, a napose poznavali zloglasno djelo njemačkih inkvizitora Institorisa i Sprengera "Malleus maleficarum" ("Malj koji ubija vještice"). Krajem 17. st. kad su progoni vještica poprimili masovne razmjere, opisao je zagreb i tom prilikom spomenuo "spaljivanje vještica u zagrebačkoj okolici" Ivan Valvasor. "Tečajem godine 1686." kaže Valvasor, "spaljeno je u zagrebačkoj okolici mnogo vještica. One su po vlastitom priznanju uzrokovale nerodicu u prijašnjoj godini 1685. Zato su seljaci bili tako razjareni na ove službenice vraga da su ih čim je u istrazi jedna drugu odala poveli do vatre i žive spalili bez prethodnog suda bilo duhovnog vilo svjetovnog. Svi oni seljaci koji su počinili takav nepromišljeni postupak osuđeni su na pokoru te moraju u crkvama na stanovite dane tečajem mjeseca svibnja klečeći nekoliko sati moliti. Pa i sada kad ja ovo pišem nalazi se u zatvoru neki mlinar koji je optužen da je objesio jednoga vraga i da je sjedio na jajima s namjerom da ih izvali. Mlinar do sada nije htio ništa priznati, premda je optužen i radi još nekih stvari, a optužio ga je neki veliki čarobnjak."

Izvor: Franjo Buntak POVIJEST ZAGREBA, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1996.

Napomena koordinatora Lige Humanitas: objavljivanje na stranicama Lige Humanitas ovog fragmenta iz debele Buntakove povijesti Zagreba (u kojoj ima i mnogo lijepih epizoda, a ne samo ružnih) ne treba nipošto shvatiti kao ocrnjivanje isusovačkog reda, katoličke vjere ili Katoličke crkve. Isusovci su u Zagrebu i Hrvatskoj učinili mnogo lijepih i vrijednih stvari, uostalom inkvizicijom su se u Europi daleko više bavili dominikanci nego isusovci, a Katolička crkva danas, nakon II. vatikanskog koncila, u mnogočemu se razlikuje od Katoličke crkve s kraja srednjeg vijeka. Svejedno, važno je, mislimo, znati i pamtiti da su se, eto, i takve stvari poput progona, mučenja i spaljivanja navodnih "vještica" u ime vjere prije samo nekoliko stotina godina događale. I to ne samo negdje drugdje, nego - i u našem Zagrebu.