LIGA HUMANITAS

Kršćanski humanizam kao i svaki drugi novovjekovni humanizam ima pred sobom čovjeka i njegove potrebe. U središtu je zanimanja čovjek, ne sustav, ne institucija, ne zakon i ne ideologija. Čovjek je u kršćanskome humanizmu jedinstvena i neusporediva vrednota, koja sve to nadilazi i stoga se ni s čime ne može usporediti niti se smije bilo čemu podrediti. Čovjek je gospodar svega. On ima pravo podložiti sebi zemlju i prirodu, dakako ne da ih uništi nego da ih čuva, da životni uvjeti budu zdraviji i sretniji i za čovjeka i za sve vrste životinja koje žive na zemlji. Zato i ekološka pitanja i njihovo riješavanje pripadaju kršćanskom humanizmu. Čovjeka se uvijek gleda u njegovoj cjelokupnoj prirodnoj i društvenoj ambijentalnosti. Ako je u središtu kršćanskoga humanizma čovjek, onda se tog čovjeka susreće i uzima u čitavoj njegovoj egzistencijalnoj uvjetovanosti, ugroženosti i potrebitosti. Stoga humanizam razmatra životne uvjete u kojima čovjek živi i radi. Kritički se odnosi prema tim uvjetima, a ne pasivno ili pak ravnodušno. Ako treba, humanizam mijenja te uvjete ili bar pridonosi njihovoj promjeni. Sve to poduzima ne radi same promjene ili pomodarstva nego radi čovjekova boljitka i u njegovoj sadašnjosti i u njegovoj budućnosti. S tim je u vezi i čovjekova egzistencijalna ugroženost koja ide od najveće duševne i tjelesne bijede sve do ugroženosti čovjekova duha i slobode, posebno u društvima koja su proklamirala i ratificirala sva ljudska prava, iako u realnosti njihovih država to još nije optimalno ostvareno. Čovjek ne mora biti samo ugrožen u elementarnim svojim pravima kao što su pravo na hranu, stan, odjeću, brak, obitelj i posao, nego može i jest ugrožen kada nema iste šanse da se potpuno razvije u društveno biće koje u sebi gaji i dimenziju religioznog.

Usredotočimo li se na vrijednosti danas široko prihvaćene, a izvorno humanističke, postaje nam jasno da treba i dalje nastojati oko njihova prihvaćanja jer je jednodušnost o njima krhka te trpi od interpretacija toliko različitih da se može reći "tot capita tot sententiae" (koliko glava toliko mišljenja). Otuda nužnost doprijeti do temelja na kojima počivaju široko prihvaćane vrijednosti. Treba se zapitati: da li su te vrijednosti valjane iz samih sebe, prije i neovisno o svakoj racionalnoj očiglednosti i dokazu iz kojih bi proizlazila njihova valjanost? Zna se da čovjek vrši izbor, istodobno pretpostavljajući da ga čini motivirano i s razumom. A ustvari, što se podudara i što je u skladu s našim sklonostima nije nužno valjano i racionalno utemeljeno.

MALA POVIJEST HUMANIZMA IZ ZAPADNOKRŠĆANSKE PERSPEKTIVE

Prije nešto više od tisućljeća i pol na prostorima Sredozemlja raspala se grčko-rimska civilizacija. Doduše, Istočnorimsko carstvo je potrajalo oko 1000 godina dulje od Zapadnorimskog carstva, ali ono tijekom tih 1000 godina nije odigrao značajniju ulogu u svjetskoj kulturi i civilizaciji. Ono je atrofiralo. Zapadnorimsko carstvo kao vrhunac grčko-rimske civilizacije, postigavši izuzetno visok stupanj duhovnog i materijalnog razvoja, urušilo se na vrhuncu svoga blagostanja, iznutra razgrađeno, a izvana izloženo najezdama sirovih ali vitalnih barbara.

Krah Zapadnorimskog carstva preživjelo je, međutim, kršćanstvo. Za to je bio naročito zaslužan benediktinski red. Crkva je započela uspješno među barbarima širiti kako kršćanstvo kao religijski proizvod židovsko-grčko-rimskog duha, tako i pismenost, školstvo, redovništvo (redovničke zajednice su stoljećima imale ulogu kulturnih i civilizacijskih žarišta), a sve to na način zapadnorimske organizacije, u duhu rimskog prava. Cijela obrazovana Europa služila se jednim jezikom - latinskim. Bio je to početak novog, vrlo uspješnog, kulturnog i civilizacijskog ciklusa na europskom tlu.

Puni naziv članka: Kršćanski humanizam - temelj dijaloga sa suvremenim svijetom i kulturom

Crkva živi i djeluje u jednom pluralističkom i multikulturalnom svijetu i društvu. Njezino propovijedanje i nauka su samo jedan od mogućih načina tumačenja svijeta i najvažnijih pitanja ljudske egzistencije. Ta činjenica ipak - s jedne strane - ne dopušta ni Crkvi ni teolozima šutjeti o glavnim istinama ljudskoga života, a - s druge strane - ne tražiti putove dijaloga sa suvremenom kulturom. Ovaj će članak predstaviti neke od bitnih aspekta kršćanskog humanizma, a to stoga, što bi kršćanski humanizam, prema autorovu shvaćanju, mogao biti najbolji temelj dijaloga sa suvremenim svijetom i kulturom. Kršćanski humanizam daje teolozima i Crkvi mogućnost predstavljanja glavnih misli kršćanstva na takav način da suvremena kultura može u teološkoj refleksiji otkriti one vrijednosti koje su zajedničke cijeloj ljudskoj obitelji. Središnje misli članka su usredotočene oko pet teza kojima se žele predstaviti temeljne značajke kršćanskog humanizma i mogućnosti dijaloga sa suvremenim svijetom i kulturom.

Possunt et stulti sub utrolibet aere nasci:
Possunt et quorum fervida corda micant.

Mogu se u bilo kojoj zemlji roditi glupe tunje,
A mogu i oni, kojima misli sijevaju kao munje.

Prijevod s latinskoga: Nikola Šop

Janus Pannonius - Ivan Česmički (1434-1472) istaknuti je hrvatski humanist i pjesnik.  Rođen je u Česmici kraj Čazme (u novije vrijeme pretpostavlja se da je rođen u selu Kestenci kraj Aljmaša), a umro je u Medvedgradu kraj Zagreba. Imao je 13 godina kada je otišao u Italiju. U Italiji se školovao 11 godina (u Firenci, Mlecima, Veroni, Ferrari, Padovi). Odlično je vladao latinskim i grčkim jezikom. Sa 16 godina postao je jedan od najglasovitijih pjesnika svoga doba. Najviše je pisao epigrame, ali njegovao je i druge pjesničke vrste (panegirike, svadbene pjesme, elegije). Bio je vrlo široka duha, osamljeni humanist u sredini u koju renesansa još nije bila prodrla, pjesnik bez prethodnika i bez nasljednika, izoliran od jadranskih humanista.

Humanizam (od latinske riječi humanus – ljudski, čovječan) je svjetonazor koji proklamira vrijednost čovjeka, njegovo pravo na sreću, razvoj i oslobađanje njegovih pozitivnih potencijala, na slobodno i odgovorno sudjelovanje u životu svijeta i društva.

Humanističke ideje zajedničke su mnogim ljudima. To humanizam čini ne samo svjetonazorom pojedinaca, nego općedruštvenom pojavom.

Prvi izdanci humanizma vidljivi su već u grčko-rimskoj kulturi, naročito u Ateni V. stoljeća prije Krista. Nakon toga humanizam je došao do izražaja u razdoblju Renesanse i Prosvjetiteljstva, a također u XIX. i XX. stoljeću. Društveni karakter humanizma daje mu još jednu definiciju. Humanizam je kolektivni svjetonazor i kulturno-povijesna tradicija koja se pojavila u starogrčkoj civilizaciji, razvijala se u kasnijim stoljećima i očuvala se u suvremenoj kulturi kao općeljudska vrijednost.

"Sreća se uvećava druženjem s ljudima sličnih ukusa i sličnih mišljenja."

Bertrand Russell (1872-1970) bio je jedan od najistaknutijih znanstvenika, mislilaca, humanista, filozofa XX. stoljeća. Za konzervativce Russell je bio socijalist, čak anarhist, za radikalne socijaliste bio je buržujski slobodni mislilac, socijalist-utopist, za klerikalne krugove bio je moralni i vjerski heretik. Russell je doista bio uvjereni ateist i strogi racionalist. Doduše, s obzirom na vjerske dogme Russell je bio agnostik: postojanje Boga, prema njemu, nije moguće znanstveno niti dokazati niti negirati. Prema stanovitim oblicima religioznosti odnosio se dobrohotno, ali je teologiji i vjerskim organizacijama bio vrlo nesklon. Istodobno Russell je bio veliki altruist, a svoje visoke humanističke ideale osobno je živio. Bio je ogorčeni protivnik ratova i nuklearnog naoružavanja.