LIGA HUMANITAS

"Humanizam je uvijek optimističan - ali ima li temelja za taj optimizam, može li se on opravdati ako se zagledamo u dubine života?"

Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva (1874-1948) obično se smatra ruskim kršćanskim egzistencijalistom. Rođen je u aristokratskoj obitelji. Karijeru je započeo ulaskom u vojnu školu, ali ju je brzo napustio te je upisao studij prava. Zbog sudjelovanja u studentskim demonstracijama bio je isključen sa sveučilišta i prognan u provinciju. Po povratku iz progonstva otputovao je u Njemačku, gdje je u Heidelbergu studirao filozofiju. Nakon studija vratio se u Rusiju. Isprva aktivan među socijaldemokratima i marksistima, postupno se okreće religijsko-filozofskim pitanjima. Nikada nije do kraja prihvatio tradicionalno pravoslavlje, ali nedvojbeno je bio kršćanin. Dolazak boljševika na vlast spasio ga je od vjerojatnog doživotnog progonstva u Sibir. Tijekom 1920. bio je profesor Moskovskog sveučilišta, ali već 1922 bio je osuđen na progonstvo iz Rusije. Nakon nekoliko godina provedenih u Berlinu, ostatak života proveo je u Parizu. Zagovarao je slobodu duha i borio se za slobodu osobne savjesti.

"Ljudi mijenjaju raspoloženje i ponašanje jednako brzo kako se mijenja njihov interes."

Arthur Schopenhauer (1788-1860) istaknuti je njemački filozof-idealist, smatran pesimistom. Naglašavao je iluzornost ljudske sreće i neizbježnost patnje, uvjetovanih “voljom za život” s njenim vječnim nezadovoljstvom ukorijenjenim u svakom biću. Schopnehaurer vidi ovaj svijet kao najgori mogući. Prema njemu, kada bi bio još samo malo gori, ne bi uopće mogao postojati, točnije opstojati. Utjehu i zaborav za ljudske patnje i užase on nalazi u umjetnosti, posebice glazbi. U politici je bio vrlo konzervativan. Bio je protivnik demokracije. Nagovještavao je sumrak zapadne građanske kulture, bio je tužan i smrknut, neki ga smatraju cinikom. Schopenhaueru se, polazeći od humanističkih ideala, može štošta prigovoriti, ali sigurno ne izvrsno poznavanje ljudi. Koliko god idealističkog i humanističkog osobnog svjetonazora čovjek bio, sigurno nije nerazumno razmisliti o Schopenhauerovim parenzama i maksimama te u realnom životu biti oprezan i suzdržan.

Netom smo predstavili velikog njemaškog prosvjetitelja J. G. Herdera, prisjetimo se da je i dolina Neretve imala svog velikog prosvjetitelja: Luka Vladmirović (16.04.1718 Sladinac-Perka - 08.10.1788. Zaostrog), fratar, župnik u Šibeniku, Metkoviću, Opuzenu, sveučilišni profesor filozofije i teologije, apostolski misionar, propovjednik, povjesnik, historiograf, pisac, pjesnik, diplomat, vizionar jedan je od zasigurno najvećih intelektualaca i najdjelotvornijih stvaralaca iz šireg Neretvanskog kraja, sve do današnjega dana. Pisao na latinskom (7 knjiga), hrvatskom i talijanskom jeziku. Prvi je u Europi upozorio i dokazivao da je komarac prijenosnik malarije, prvi je u nas napisao kroniku jednog samostana - monografiju "Chronicon archiviale", Arhivsku kroniku samostana u Zaostrogu. Objavio prvi medicinski priručnik na hrvatskom jeziku u Južnoj Dalmaciji pod naslovom "Likarije Priprostite", predlagao je da se gradi luka u današnjim Pločama, a ne u Opuzenu, prema namislima Venecije.

"Svrha je našeg ovozemaljskog života razvoj čovječnosti te sve prizemne životne potrebe služe toj svrsi i k njoj vode. Samo, kako se rijetko taj cilj na zemlji ostvaruje! Moglo bi se zaključiti da je ili Stvoritelj počinio pogrešku, postaviviši pred nas čovječnost kao cilj, ili taj cilj prelazi granice našega ovozemljskog života, te je zemlja samo mjesto gdje se u čovječnosti vježbamo, pripremajući se za vječnost."

Johann Gottfried Herder (1774-1803) jedan je od najistaknutijih njemačkih mislilaca razdoblja prosvjetiteljstva. Vjerovao je u postupnu evoluciju ljudskog roda prema čovječnijem stanju. Bio je svjestan da ta evolucija ne teče glatko. Kultura evoluira čovjeka, ali ga i slabi blagostanjem. Velika postignuća znanosti i tehnike su dobra ako se koriste s dobrom namjerom, ali to često nije slučaj. Pod humanošću (čovječnošću) Herder je podrazumijevao slobodu, razboritost, plemenitost.

"Čovjek je svojim umom određen da bude u društvu s ljudima i da se u njemu umjetnošću i znanostima kultivira, civilizira i postane moralan."

Njemački mislilac Immanuel Kant (1724 -1804.) jedan je od najznačajnijih mislilaca europskog prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo XVIII. stoljeća preuzelo je i nastavilo racionalizam XVII. stoljeća, težeći sveopćem ostvarenju i vladavini uma. Mislioci prosvjetiteljstva nudili su program racionalno preuređenog svijeta, vjerujući da je on moguć “odozgo prema dolje”. Bio je to svojevrsni aristokratizam uma koji se zalagao za opće dobro cijeloga ljudskog roda. I Kant je bio duboko uvjeren u mogućnost napretka prema boljem i savršenijem, umnijem i čovječnijem svijetu. Uvjet za to je vidio u “javnoj slobodi uma” (intelektualnoj slobodi). Kant je isticao da napredak kulture i civilizacije ne znači nužno istodobni napredak moralnosti. Razvoj znanosti i umjetnosti sam po sebi ne čini čovjeka moralno boljim i savršenijim.

Za svoje suvremenike je rekao da su civilizirani, zahvaljujući kultiviranju znanosti i umjetnosti, ali da im još mnogo nedostaje da bi se mogli smatrati moralnima (moralno razvijenima). Za razliku od Niccola Machiavellija on je, kao i mnogi antički mislioci, zagovarao jedinstvo politike i morala. Vjerovao je da će se jednoga dana najzad ostvariti stanje općesvjetskog građanskog poretka u kome će se razviti svi iskonski ljudski talenti, da će biti formirana svjetska federacija slobodnih država te da će zavladati opći svjetski mir. Držao je da razvoj stvari neminovno vodi ljudski rod od stanja divlje slobode, tj. rata sviju protiv svih i opće nesigurnosti, u stanje mira i sigurnosti. Put do toga stanja je mukotrpan ali neminovan “skriveni plan prirode” koji je na čovjeku ostvariti.

"Najbrojnija vrsta ljudi je ona, kojoj pripadaju ljudi zaokupljeni isključivo vlastitim probitkom i koji nisu nikada svrnuli pogled na opći probitak."

Claude Adrien Helvétius (1715-1771) jedan je od najistaknutijih francuskih mislilaca razdoblja prosvjetiteljstva. Nakon što je stekao solidno obrazovanje kod isusovaca, dobio je vrlo unosno mjesto visokog poreznog službenika u državnom aparatu. Povjerenu dužnost obavljao je savjesno, ali, došavši ubrzo do spoznaje o nepravdi i nerazumnosti feudalnog poretka, napustio je položaj i povukao se na vlastito imanje. Ondje se posvetio filozofskim razmišljanjima o ljudskoj prirodi, politici i odgoju. Zimi je boravio u Parizu, gdje je organizirao jedan od najpoznatijih filozofskih salona svoga vremena. Taj je salon bio rasadnik napredne filozofske i socijalno-političke misli. Tako je nastalo njegovo glavno djelo "O duhu" ("De l'Esprit"), što ga je dovršio 1758. godine. Djelo je bilo oštro napadano od crkvenih krugova i predstavnika državnog aparata. Godine 1760. bilo je javno spaljeno pred vratima parlamenta, a od Helvétiusa je bilo zatraženo da ga se odrekne. Kako ga se nije htio odreći, bio je prisiljen napustiti Francusku te je ostatak života proveo u izgnanstvu kao lutalica, premda je u mnogim sredinama bio srdačno priman, naročito na dvoru prosvijećenog i naprednog cara Fridricha II.

"Nitko si neumišljaj, kao da bi čovjek mogao biti čovjekom, izuzam onda samo, kada se je naučio čovjekom biti, t. j. kada se uvježbao u onih stvarih, koje ga čovjekom stopram čine."

J. A. Komenský (1592-1670) bio je istaknuti češki humanist. Nakon poraza čeških protestanata u bitci kraj Praga (1620), Komenský je, kao biskup Češke braće, morao je napustiti domovinu. Isprva se sklonio u Poljsku, zatim Njemačku, Mađarsku i napokon Nizozemsku, gdje je, u Amsterdamu, i umro. Izbijanje Tridesetgodišnjeg rata pobudilo je u njemu snažan pesimizam glede ljudskoga roda, što je našlo izraz u njegovom satiričkom djelu "Labirint svijeta i raj srca", objavljenom 1623. godine. Komenský si je stavio u zadaću poboljšati stanje ljudskoga roda, nadasve pozivom na temeljitu reformu školskog sustava. Zauzeo za to da škole polaze sva djeca, siromašna kao i bogata, ženskoga spola kao i muškoga. Komenský se pročuo svojim udžbenikom latinskog jezika koji se sastojao od tisuću rečenica što su opisivale ondašnji svijet. Kasnijim izdanjima nadodani su prijevodi na različite nacionalne jezike, a također ilustracije. Tako je nastao njegov čuveni "Orbis pictus" (Svijet u slikama). Svoj koncept školske nastave detaljno je izložio u djelu "Didactica magna" (Velika didaktika) objavljenom na latinskom jeziku. Za boravka u Engleskoj 1642. godine izložio je prvi koncept svoje vizije "Put svjetla" (Via lucis), u kojem predlaže da uljuđeni narodi osnuju skupštinu mudrih ljudi, koja bi trebala izraditi plan usavršavanja ljudskoga roda te donijeti svjetlo prosvjećenosti i neuljuđenim narodima.

“Pokušaj živjeti životom dobroga čovjeka koji je više nego zadovoljan onime što mu je dano iz cjeline i koje se zadovoljava vlastitim ispravnim djelovanjem i uljudnim odnosom prema drugima.”

Marko Aurelije (121-180) bio je vladar Rimskoga carstva, filozof, književnik, učenik vrline. Rođen je u uglednoj rimskoj obitelji hispanskog podrijetla. Svoje etičke principe nastojao je u životu ostvarivati. Kao car brinuo je o tome, da u carstvu kojem je bio na čelu vlada pravičnost (naravno, prema ondašnjim mjerilima). Povijesni izvori svjedoče da je u tome uspijevao. Rukovodio se općim dobrom. U upravljanju carstvom bio je suzdržan. Štednjom je sanirao državne financije. Državne izdatke sveo je na minimum. Proveo je reforme u građanskom pravu i osnivao škole. Imao je dobre odnose sa Senatom. Kad se država našla u nevolji zbog stalnih navala barbara sa sjevera te zbog kuge koje je zavladala u carstvu, Marko Aurelije je prodao vlastita imanja kako bi pomogao državnoj blagajni. Posljednje godine života proveo je u vojnim taborima i utvrdama na sjevernoj granici, razmišljajući u predasima o životu u skladu s prirodom i Bogom. Tako je nastao njegov čuveni Dnevnik, djelo bolne rezignacije nad ljudskom sudbinom, propleteno etičkim sugestijama koje tvore filozofsku paralelu ćudorednim zasadama ranog kršćanstva.

Nihil est virtute amabilius.
Ništa nije ljupkije od vrline.
Cic. Lael. 8,28

Marko Tulije Ciceron, lat. Marcus Tullius Cicero (106-43 pr.n.e.) bio je rimski govornik, filozof i političar. Obavljao je visoke državne funkcije, nastupao je kao branitelj u civilnim procesima, kao konzul otkrio je Katalininu urotu. Stradao je kao žrtva proskripcija (političkih osuda na smrt, progonstvo ili konfiskaciju imovine). Dao ga je, naime, ubiti Marko Antonije. Velika je Ciceronova zasluga za prenošenje i popularizaciju grčke kulture na rimskom tlu. Ciceronovi govori smatranju se uzorom klasične rimske proze. Ciceron je držao vrlinu jedinim uvjetom blaženstva, a ćudorednost je smatrao najvišim dobrom. Humanistički ideal, kojem su utrli put rani stoici, Ciceron je izgradio kao etički i pedagoški princip. Bio je najistaknutiji zastupnik rimskog eklekticizma posljednjeg stoljeća prije nove ere. Njegovo je filozofsko stajalište mješavina akademske skepse i stoičko-peripatetičkih shvaćanja. Od preko 100 Ciceronovih govora ostalo je sačuvano njih 58, a sačuvana su i 774 Ciceronova pisma.

"Ljudi su skloni upotrijebiti vlast u vlastitu korist, zato se vlast ne povjerava jednom čovjeku nego zakonu. "

Aristotel (384-322 pr.K.) antički je grčki filozof koji je stoljećima bio misaoni putokaz zapadnoj civilizaciji. Bio je jedan od najuniverzalnijih mislilaca. Odlikovao se briljantnim umom i opsežnim znanjima. Aristotel je osnovao tzv. "peripatetičku školu", gdje se šetajući raspravljalo na izabrane teme. Imao je mnogo učenika. Autor je više od 400 djela, brojnih traktata i izreka. Cilj je života, po Aristotelu, prakticiranje vrline. Ali sama vrlina nije dostatna za sreću, poželjna su također tjelesna (npr. zdravlje, snaga, ljepota…) i materijalna dobra (npr. bogatstvo, plemenito podrijetlo…). Poroci pak, prema Aristotelu, unesrećuju čovjeka čak i ako raspolaže tjelesnim i materijalnim dobrima. Što se strasti tiče, Aristotel je držao da niti mudar čovjek ne može biti slobodan od strasti, ali, za razliku od onoga koji nije mudar, on ih razborito (umjereno) prakticira, te nije njihov rob. Zagovarao je jedinstvo etike i politike.

"Lijepa je u svemu prava mjera. Prijeđeš li pravu mjeru, mogle bi ti i najugodnije stvari postajati neugodnima!"

O životu starogrčkog mislioca Demokrita (oko 460-370 pr.n.e.) ne zna se mnogo. Rodio se u Abderi (Trakija). Demokritova djela bila su svojevrsnom enciklopedijom staroga svijeta. Nažalost, većina njegovih djela rano je nestala. Svijet, po Demokritu, postoji od iskona i nije tvorevina bogova. On je odlučno odbacivao postojanje natprirodnog svijeta bogova. Uzrok vjere u bogove Demokrit nalazi u čovjekovom strahu pred neobjašnjivim prirodnim pojavama. I život nakon smrti Demokrit je smatrao tlapnjom. Demokrit često i mnogo hvali razum, mudrost. Istinska spoznaja treba se, po Demokritu, temeljiti na racionalnom mišljenju, kojemu građu trebaju dati osjetila. Demokritovo atomističko objašnjenje prirode izvršilo je velik utjecaj na razvitak prirodnih znanosti. Demokritov sveopći zakon uzročnosti ušao je u temeljni inventar novovjeke znanosti. Vrlinu je Demokrit vidio u umjerenosti, uravnoteženosti i razboritosti. Nije bio protivnik bogatstva, ali je bio protivnik neumjerenog bogatstva, nije bio protivnik dobiti, ali je bio protivnik nepoštene dobiti. Bio je zagovornik životne vedrine. Dobro raspoloženje duha, po Demokritu, treba biti cilj čovjekova života.

Diogen iz Sinope (404-323 pr.K.) živio je vrlo skromno. Bos je hodao po snijegu. Spavao je u kaputu, nosio je sobom ranac s hranom, a svako mjesto mu je služilo za sve: i za jelo, i za spavanje, i za razgovor. Kasnije je u Atenskom državnom arhivu nabavio bačvu te je živio u njoj. Isticao je kako se ono što najviše vrijedi dobiva skoro besplatno, a da je najskuplje ono što najmanje vrijedi: tako se kipovi prodaju za tri tisuće bakeruša, a mjerica brašna za samo dva bakrena novčića. Nije propuštao ni jednu priliku da tjelesno što više očvrsne. Govorio je da se ništa u životu ne može postići bez vježbanja, te da je vježbanje u stanju pobijediti svaku prepreku. Prezirao je slavu i težio samo istini. Bio je omiljen među Atenjanima. Kada mu je neki mladić razbio bačvu u kojoj je živio, građani su istukli mladića, a Diogenu su dali drugu bačvu. U odgovorima na pitanja što su mu ih ljudi postavljali bio je nevjerojatno precizan u pogađanju biti stvari. Kad nekom prilikom nitko nije htio upustiti se se njim u ozbiljan razgovor, počeo je cvrkutati kao ptica, nakon čega se oko njega skupilo mnoštvo ljudi, te ih je on počeo grditi što na ovakve lakrdije dolaze s toliko žara, dok za ozbiljne stvari nemaju ni vremena ni želje.