LIGA HUMANITAS

Strukturu elementarnih etičkih normi, vrijednosti i velikih tradicija čovjek je izgrađivao u vrlo složenim društvenim okolnostima, u okviru svoje evolucije.  To znači da su životne potrebe određivale pravila ljudskog ponašanja: prioritete, općeobvezujuća pravila, zakone, zapovijedi, naredbe i običaje - konkretne etičke norme. Zato mnogo toga što Biblija, Novi zavjet, ali također i Kuran, dakle kulture semitskoga podrijetla, proglašavaju Božjim zapovijedima, pridajući im Božji autoritet, moguće je pronaći i u religijama indijskog i kineskog podrijetla. Ljudi su te norme morali uvijek iznova isprobavati, provjeravati u različitim modelima, one su prolazile verifikaciju i prihvaćanje često kroz mnoge naraštaje. Tek nakon toga bile bi usvajane, ali se događalo i da su neke norme, nakon što su se promijenile određene okolnosti, postale neaktualne.

Zato je danas nužno tražiti novi društveni sporazum, iznova afirmirati stanoviti minimum ljudskih vrijednosti, polazišta i mjerila. Samo tako moći ćemo se zaštititi od rastućeg nasilja. Moramo nastojati da naše zajednice, na lokalnoj, nacionalnoj ili svjetskoj razini, postanu ponovno humane. Kako doći do elementarne etike za sve ljude, za cijeli svijet, do etike koja bi bila prihvatljiva za sve kulture? Potrebna nam je politika odgovornosti, koja će se temeljiti na etičkom promišljanju. Ona se uvijek mora pitati o posljedicama i dometima političkoga djelovanja… U suradnji narodâ treba izgraditi nove, pravednije strukture svjetskoga gospodarstva.

Sredinom 2005. papa Benedikt XVI. se založio da križevi budu na zidovima javnih ustanova (naravno ne samo u Hrvatskoj) kako bi taj simbol ojačao vjeru i učinio ljude boljima. Zaista šteta što nam tada ovaj zahtjev nije bio poticaj da progovorimo o ovom pitanju, nego se rasprava zahuktala tek sada. Vjerujem da je gotovo svima jasno da je naivno očekivati da samo nošenje simbola i njegovo vješanje na zid išta može promijeniti. Jer da je tako mi bismo bili među najboljima na svijetu – krunice, kipići, križevi svuda su oko nas. Ali za istinsku metanoju čovjeka potrebno je ipak puno više. Drugo je pitanje trebaju li vjerski simboli biti istaknuti u državnim i javnim institucijama budući da smo još uvijek laička država? Ako već ističemo vjerske simbole ne bismo li, neovisno o njihovu broju, u ime ravnopravnosti ipak morali voditi računa i o vjerskim simbolima pripadnika svih drugih vjeroispovijesti? A treće što me najviše iznenadilo je stav većine crkvenih ljudi i „pravih“ vjernika. Uklanjanje križeva iz javnih prostora nikako ne bih proglasila borbom protiv nečega ili nekoga već borbom za – za dostojanstvo i poštivanje križa.

“Da bi se ispravno proživio život, treba razumjeti što je život i što u životu treba, a što ne treba činiti. O tome su u svim vremenima poučavali ljudi koji su bili vrlo mudri i koji su i sami ispravno živjeli. Istine o zakonu života što su ih naučavali mudri i plemeniti ljudi treba vlastitim razumom provjeravati, pa što je u skladu s njim prihvaćati, a što nije - odbacivati."

Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) veliki je ruski književnik, mislilac. Tolstoj je autor nekoliko svjetski poznatih romana ("Rat i mir", "Ana Karenjina", "Uskrsnuće"). Iskreno je i duboko suosjećao s obespravljenima i siromašnima te ih je na različite načine pomagao, optužujući u svojim djelima gornje slojeve društva, posebno državu i crkvu za socijalnu neosjetljivost i licemjerje. Razočaran mondenim društvom kojim je bio okružen, drugu polovinu života proveo je u miru i tišini svoga grofovskog imanja. Slijedio je visoke etičke ideale nastojeći u skladu s njima osobno živjeti. Odbacivao je svako nasilno suprotstavljanje zlu, vjerujući u svemoć ljubavi. 28. listopada 1910. godine Lav Tolstoj je kradom je napustio imanje, na putu u nepoznato smrznuo se i - umro.

"Moja je majka bila vjernica, moj je otac bio ateist. U djetinjstvu sam vjerovao u Boga i besmrtnost duše, onako kako o tome uči vjera koju sam primio od rođenja. Ne sjećam se točno u kojoj sam godini života vjeru izgubio, ali se sjećam da sam najviši stupanj nevjere dostigao u dobi 15-16 godina. Bilo je to najburnije razdoblje u mom životu. Sav je život u mojim očima bio izgubio svaki smisao i svaku vrijednost. S prezirom sam gledao na sebe samog i na druge ljude, vidjevši u sebi i u njima tek besmisleni komadić mesa, koji je nastao tko zna zbog čega i radi čega, koji će u vječnosti postojati manje od jedne sekunde, uskoro će zauvijek istrunuti, te se u sljedećim beskrajnim milijunima i milijardama godina neće više nikada ponovno pojaviti. Zašto živim, zašto učim, zašto radim, zašto volim? Ta tako je besmislen, smiješan... A onda sam osjetio, da možda smrt nije kraj...; da postoje stanoviti zakoni u prirodi...; da me nešto vodi velikome cilju..."

Ludwik Lazar Zamenhof (1859-1917) rodio se u Białystoku (gradu u sjeveroistočnoj Poljskoj, koja je u to vrijeme bila u sastavu Ruskog Carstva). Po zanimanju je bio liječnik. Godine 1887 izdao je knjižicu "Međunarodni jezik", pod pseudonimom dr. Esperanto ("doktor koji se nada"), prema kome je poslije nazvan međunarodni jezik opisan u knjižici. Godine 1901, pod latinskim pseudonimom Homo Sum ("Čovjek sam") L. L. Zamenhof je objavio knjižicu "Hilelizam", prvu verziju projekta, koji je imao za cilj premošćivanje ne samo jezičnih (pomoću neutralnog međunarodnog jezika), nego i svjetonazorskih barijera između ljudi rođenih, raslih i odgajanih u različitim vjerskosvjetonazorskim tradicijama.

Usprkos raznim promjenama koje se javljaju tijekom 17. stoljeća, pa već i u samom njegovu početku, sačuvalo se još dosta starih obilježja po kojima je život Zagreba u prvoj polovici 17. st. Sličio životu prijašnjih vremena. Još dugo je u gradu vladala teška atmosfera zbog raznih i mnogih razloga: unutarnjih i političkih borbi, vjerske netrpeljivosti, teških društvenih prilika, nasilja stranih i domaćih vojnika, tridesetgodišnjeg rata, teških prilika koje su nastale povodom zrinsko-frankopanske urote, neprestane napetosti u vezi s obranom od Turaka koji i dalje prijete, iako je s njima bio sklopljen mir. A uz to su se svemu tome tijekom 17. stoljeća pridruživale i druge nevolje: požari, potresi, poplave, pošasti kuge, nerodne godine, glad.

Novo je stoljeće iz prošloga naslijedilo osim kuge i vjerske trzavice i borbu protiv protestantizma kojom su službeni i vladajući krugovi htjeli postići ne samo jačanje i učvršćivanje Katoličke crkve, nego i suzbiti širenje slobodoumnih svjetovnih ideja renesanse (napomena: slova podebljao urednik). Protestantizam prodirao je u Hrvatsku već u 16. st., pa je i u Zagrebu bilo nešto protestanata, pojedinaca koji su bili naklonjeni novoj vjeri, i to usprkos tome što je službena Hrvatska zajedno s Katoličkom crkvom od početka ustala protiv nje. Hrvatski je sabor još 1567. zaključio da se svatko tko istupi iz Katoličke crkve proskibira i da u Hrvatskoj i Slavoniji ne može imati nikakvog imetka niti zauzimati bilo kakvo mjesto.

Marcus Antonius (Markantun) de Dominis (1560-1624), splitski nadbiskup, doktor teologije, kršćanski moralist, fizičar, prethodnik Galileja, rodom s otoka Raba (Hrvatska) jedan je od zaboravljenih graditelja novoga vijeka. Međutim, u sukobu papinstva i reformacije nije bilo lucidnijeg djela od desetsveščane "De Republica Ecclesiastica" (Crkvena država), koju je Dominis izdao pobjegavši iz papinskih zemalja i našavši kod engleskog kralja Jamesa I utočište pred inkvizicijom. Tih deset svezaka na latinskom jeziku bili su smatrani remek-djelom Reformacije. Dominis zagovara prvobitno kršćanstvo (u kojem su po sv. Ciprijanu kršćanske općine bile ravnopravne i samoupravne). Šest godina na Jamesovom dvoru otkrilo mu je i drugu stranu te je njegova epistola "Za mir među kršćanskim crkvama" bila natopljena obostranim razočarenjem. U Engleskoj glavna mu je briga bila izmirenje rimske i anglikanske crkve (pri čemu se oslanjao na umjerenjake na obje strane). Nakon šest godina Dominis se vratio u Rim, gdje je umro u tvrđavi Sant' Angelo, da bi ga nakon nekoliko mjeseci "Sanktum officium" osudio kao heretika i dao na lomači spaliti njegov leš zajedno s vrećom njegovih spisa.

Benjamin Franklin (1706-1790) bio je istaknuti američki državnik, filozof, fizičar, ekonomist i pisac. Bio je neumoran pobornik ljudske slobode. Vjerovao je u razumnost. Bio je personifikacija i simbol prosvjetiteljstva, čovjek s leonardovskim rasponom interesa. Bio je član francuske Akademije znanosti, doktor Oxfordskog sveučilišta, član brojnih europskih znanstvenih udruženja. Jedan je od autora glasovite američke Deklaracije o nezavisnosti, sudjelovao je u sastavljanju prvog američkog ustava. Posljednjih godina života angažirao se na ukidanju ropstva u Sjedinjenim Američkim Državama. Smrt Benjamina Franklina oplakivao je cijeli civilizirani svijet. Religioznost Benjamina Franklina prošla je kroz više razvojnih faza. Prateći evoluciju religioznosti u životu Benjamina Franklina može se pratiti evolucija religioznosti u američkom društvu. Ta evolucija religioznosti u američkom društvu nije, dakako, plod utjecaja isključivo Benjamina Franklina, ali je Benjamin Franklin nedvojbeno u velikoj mjeri zaslužan za više širine i naprednosti u novijoj američkoj religioznosti u odnosu na ranija stoljeća.

"Izražavajući vlastita uvjerenja nikomu ništa ne namećemo. Izražavajući vlastita shvaćanja nikoga ni na što ne primoravamo. Neka svatko slobodno prosuđuje i ima vlastito mišljenje u stvarima vjere. Svi smo mi braća i nikome nisu dani vlast i gospodstvo nad savješću bližnjega."

Zajednica poljskih unitarijanaca najstarija je unitarijanska (najreformiranija kršćanska) zajednica na svijetu. Kao i sve druge unitarijanske zajednice pluralistična je i demokratska. Djeluje u statusu (od države priznate) vjerske zajednice pod nazivom Kościół Unitariański (Unitarijanska crkva). Smatra se sljednicom reformirane kršćanske Crkve poljske braće (socinijanaca) iz sredine XVI. stoljeća.

Premda ne postoji nikakav oficijalni popis unitarijanskih i univerzalističkih istina koji bi obvezivao svakog unitarijanca i univerzalista da u sve navedeno u takvom popisu vjeruje i da se toga drži, pokušaj jednog angažiranog unitarijanca-univerzalista da sastavi – neobvezatan – katalog unitarijanskih i univerzalističkih istina pruža prilično pouzdanu predodžbu o tome u što većina suvremenih unitarijanaca i univerzalista zapravo vjeruje, odnosno što zapravo čini suvremeni unitarijansko-univerzalistički pogled na život i svijet.

- Vjerujemo u slobodu izražavanja religioznosti. Svaki čovjek treba biti ohrabrivan u izgradnji vlastite teologije i u slobodnom izražavanju vlastitih religioznih misli, bez straha od cenzure ili prisile.

- Vjerujemo u snošljivost među religijama. Sve religije, u svim razdobljima i kulturama, sadrže kako različite stvarne, tako i različite potencijalne vrijednosti za sve koji su ih u stanju prepoznati.

Korijeni unitarijanstva i univerzalizma sežu u XVI. stoljeće, tj. u razdoblje europske renesanse i rađanja humanizma kao intelektualnog, kulturnog i moralnog pokreta koji je čovjeku i njegovom razumu vratio dostojanstvo što je slomom antičke civilizacije bilo na neko vrijeme potisnuto. Idejni utemeljitelj unitarijanstva je španjolski humanist Miguel Serveto (1510-1553). Prvu unitarijansku zajednicu osnovao je talijanski humanist Fausto Sozzini (1539-1604). Među Hrvatima unitarijanstvo je prisutno već od 80-ih godina XVI. stoljeća.*

Unitarijanstvo je u svojim počecima predstavljalo radikalno reformirano kršćanstvo (svojevrsnu reformaciju reformacije), u kojem nije bilo mjesta ničemu što nije uskladivo ili je teško uskladivo sa zdravim razumom i aktualnim znanstvenim spoznajama. Univerzalizam se razvio u SAD-u u XVII. stoljeću kao jedna od kršćanskih konfesija izraslih iz reformacije. Godine 1961. većina unitarijanskih i univerzalističkih zajednica ujedinila se u jednu konfesiju.

Miguel Serveto (lat. Michael Servetus) rođen je oko 1510. (prema nekima 1509, a prema drugima 1511.) godine u gradiću Villa Nueva u španjolskoj pokrajini Navarra. O djetinjstvu Miguela Serveta ne zna se gotovo ništa osim da nije bio tjelesno snažan, odnosno da je bio srednjeg rasta, mršav i slab, pa je zato, po običajima onoga vremena u katoličkoj Španjolskoj, trebao biti posvećen Bogu. Roditelji (otac mu je bio bilježnik) dali su Miguela na odgoj u dominikanski samostan. Sigurno nije pri tome bilo nevažno što su dominikanci bili vrlo bliski španjolskoj aristokraciji. Miguelovi tjelesni nedostaci bili su obilato nadomješteni njegovim izvrsnim psihičkim sposobnostima: imao je izvrsno pamćenje, bio je vrlo oštrouman i lucidan, imao je čvrst - premda impulzivan - karakter. Sve što znamo o Miguelu Servetu u samostanu na odgoju kod dominikanaca je da se velikim se žarom dao na stjecanje znanja.

Mi smo žene i muškarci što se drže zapovijedi i običaja religija svijeta. Mi ističemo da je u religijskim naucima sadržana zajednička vrijednosna jezgra, koja predstavlja temelj za svjetsku etiku. Ta je istina već poznata, ali još treba biti oživljena srcem i djelima. Postoji neodbaciva, obvezatna norma za sva područja života, za obitelji i zajednice, za rase, nacije i religije. Postoje drevne smjernice za ljudsko ponašanje, koje se mogu naći u naucima svjetskih religija, a koje su uvjet za trajni svjetski poredak. Mi poručujemo: Dobrobit svakog od nas ovisna je o dobrobiti cjeline. Zato poštujemo zajedništvo živih bića, ljudi, životinja i biljaka, te se brinemo o očuvanju zemlje, zraka, vode i tla. Mi snosimo pojedinačnu odgovornost za sve što se čini. Sve naše odluke, radnje i propusti imaju posljedice. Trebamo se odnositi prema drugima onako, kako bismo htjeli da se drugi odnose prema nama.