LIGA HUMANITAS

Ansambl salonske glazbe započeo je djelovanje kao nastavak tradicije komornog muziciranja pri Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu. Utemeljitelj i dugogodišnji voditelj raznih komornih sastava na POUZ-u bio je prof. Josip Klima. Ansambl u obnovljenom sastavu - svojim stalnim djelovanjem - ima želju promovirati salonsku i promenadnu glazbu koja je bila dio običaja, kulture i glazbenog života u starom Zagrebu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća.Glazba koju Ansambl izvodi danas je, nažalost na marginama kulturnog života, dok početkom prošlog stoljeća mnogo izvodila na balovima, prijemima, u salonima, gradskim kavanama, promenadno u gradskim parkovima i perivojima. Repertoaru Ansambla pripadaju plesna glazba, valceri, domaći i strani potpurii, polke, uvertire, fantazije, tanga, melodije iz opera i opereta, animir glazba i klasični evergrini. Ansambl je javno nastupao u različitim sastavima pod imenima: Ansambl salonske glazbe Pučkog otvorenog učilišta Zagreb, Ansambl „Animato“  i Ansambl „Strauss“. Ansambl nastupa na balovima uz plesače Plemićke mladeži iz Zaprešića, a njihove  nastupe na promenadama prate povremeno i plesači Liber Tanga.

Žulja me stvarnost. Ponekad popijem tablete za smirenje prije spavanja, ponekad začepim uši spužvastim čepićima, a ponekad zažmirim i pravim se da svijeta nema. Kao u onom filmu, kada budistički učitelj pokrije sva osjetila krpama papira na kojima piše: zatvoreno. I onda se zapali. I ja bih ponekad rado stavio napis zatvoreno, kao na dućanu, ili vraćam se odmah, i umjesto da zapalim sebe, zapalio prvo što mi se nađe pod rukom. Ali rijetko podmećemo požare. Naučeni na uljuđenost čak i kad u nama sijeva, sve svršava u samotničkom psovanju i kletvama, običnom kriminalitetu jezika, jedinom ispušnom ventilu kultiviranog barbara. Emil Cioran, koji jer posvetio divne stranice dekadenciji nagona, predočio je svijet u kojem bi bilo zabranjeno psovanje, to dragocjeno utočište mnogih – zatvori i ludnice mahom bi se napunili, društvo bi zahvatila ozbiljna kriza. Ovako, potencijalni luđaci  i ubojice poput mene mirno hodaju ulicom, jedu, spavaju, druže se, vode ljubav, čitaju, misle o takozvanim uzvišenim stvarima, a njihov se ubilački gen iskazuje tek u žestokim psovkama, po čijem bi se tonu mogla odrediti potencijalna prekršajna kategorija, pa bi se moglo i hapsiti, u nekoj varijanti hipercivilizirane totalitarne državne utopije.

Od kada je vijeka i čovjeka, glazba neizostavno prati ljudsku sudbinu. Uz nju čovjek dolazi na ovaj svijet, ali ga i napušta. Bez glazbe je poput cvijeta bez sunčevih zraka. Sveti je Augustin jednom zgodom rekao da je „samo muzična duša dobra duša“ i u tome se nije prevario. Glazba oplemenjuje ljudski duh, obogaćuje ga i otkriva skrivene kutke čovjekova bića, koji su mu do tada bili skriveni. Župa Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu oduvijek je njegovala glazbeni izričaj, ne samo u sklopu liturgije, već i izvan misnih slavlja. U župi djeluju četiri zbora, koja svojim pjevanjem potiču vjernike na dublje uranjanje u sakrament Euharistije. Ta ne kaže se uzalud -  tko pjeva, dvostruko moli (također sveti Augustin). U svibnju 2009. godine zbio se važan događaj za župu: postavljene su i blagoslovljene nove orgulje, op. 377, iz radionice njemačkoga graditelja orgulja, Wolfganga Eisenbartha. Time je jordanovačka liturgija dobila sasvim novu dimenziju, jer su joj se sada, uz „kraljicu instrumenata“, otvorile dotad neslućene mogućnosti muziciranja. Zahvaljujući inicijativi župnika, patra Ivica Muse, te svesrdnom zalaganju prof. Ljerke Očić s Muzičke akademije u Zagrebu i orguljaša Mirka Jankova, svake se nedjelje organiziraju Mali nedjeljni koncerti na Jordanovcu, s početkom u 12 h, nakon svete mise.

Izlaganje prof. Ljerke Očić na Osnivačkoj skupštini Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti "Franjo Dugan" http://www.frankrsto.com održanoj 17. studenog 1994:

Stanje orguljske glazbene umjetnosti u Hrvatskoj, nije primjereno našoj kulturnoj razini i europskoj orijentaciji na koju se toliko pozivamo. Sa žaljenjem moramo konstatirati da je orguljska glazbena umjetnost u Hrvatskoj zapostavljena u svakome pogledu. Razloge zapostavljanja ili čak zanemarivanja ove grane glazbene umjetnosti moguće je objašnjavati i opravdavati dugim četrdesetpetogodišnjim stavom totalitarnog sustava, s gotovo stupidnim stavom establišmenta prema orguljama kao potpuno nepotrebnom, «reakcionarnom» i «crkvenjačkom» instrumentu. Kroz dugi niz godina upornog političkog difamiranja, orgulje su kao instrument, gurnute gotovo potpuno u stranu s umjetničke glazbene scene u čitavoj našoj zemlji. Zbog navedenih razloga orgulje su, nažalost, još i danas ostale samo životariti na margini umjetničkih glazbenih zbivanja u Hrvatskoj.

Da je stanje upravo takvo kakvim ga opisujem, dokazuju činjenice koje nije moguće ignorirati, a koje su i dale poticaj da se sada, kada je to dopušteno i moguće, nešto učini organiziranim djelovanjem na tome području. Treba, naime, istaći da u našoj vrlo teško narušenoj brizi o orguljama i orguljskoj glazbenoj umjetnosti pojedinačni pokušaji entuzijasta ne mogu dati potreban rezultat na polju uspješnog djelovanja.

Kako ocjenjujete jezičnu kulturu i uopće što mislite o medijima i jeziku?

Pa jezična kultura u prosjeku, htjeli mi to ili ne, zahvaljujući školi, školstvu, sve je veća, sve je veći broj riječi izričaja u optjecaju. To je s jedne strane točno. S druge strane, ono što zovemo slovnički jezik, koji zavisi od stanovite slovnice rječnika, jezičnog savjetnika, eh to je drugo pitanje. Premalen je broj sati u školama, nema dovoljno nastavnika i sigurno da je tu nedostatno. A ima i neke vrste jezičnog hohštapleraja ili kićenja tuđim perjem. Na primjer: Zagreb Auto Show. Ja mislim da nitko ne bi poginuo da se to napiše recimo Zagrebačka izložba automobila (ili vozila, ili motornih vozila). Ali, eto, to mora biti Zagreb Auto Show. I to je, kako da kažem, loš engleski. A još lošiji hrvatski.

Znači, hrvatski jezik dijeli sudbinu europskih jezika?

Nema nikakve dvojbe. Događa se nešto u cijeloj Europi: prevladava angloamerički idiom, koji je nastao tako što su Angloamerikanci kroz svoju povijest opljačkali kulturne i jezične obale dvaju-triju svjetova. U engleskom jeziku od milijun ili više od milijun i pol riječi imate i mnoge semitizme, imate japanske i kineske riječi, imate indijanske riječi, kao što imate i starofrancuske, grčke, latinske riječi; gotovo cijeli grčko-latinski vokabular ili rječnik je tu opljačkan, ugrađen unutra. I takav jedan kolonijalni jezik kao ishod Drugog ili trećeg svjetskog rata, u svakom slučaju se širi cijelim globusom i postaje lingua franca. Hoće li to u budućnosti biti arapski ili kineski, mi to ne znamo. To zavisi od stupnja priželjkivanja i od Božje milosti.

Poljski skladatelj i romantični pjesnik klavira Frédéric-François Chopin (Želazova Wola kod Varšave, 01.03.1810. – Pariz, 17.10.1849.) odrastao je u Varšavi i premda mu je otac bio Francuz te je velik dio života proveo izvan domovine, zauvijek se smatrao Poljakom. Stekavši priznanje kao najbolji varšavski pijanist, 1829. odlazi na koncertnu turneju u inozemstvo i s velikim uspjehom nastupa po Austriji i Njemačkoj.

Već sljedeće godine ponovno napušta Varšavu, ne znajući da se više nikada neće vratiti u rodnu zemlju, i putuje u Pariz, središte romantizma. Tamo upoznaje mnoge književnike (Victor Hugo, Honoré de Balzac, Heinrich Heine), slikare (Eugène Delacroix) i skladatelje (Franz Liszt, Hector Berlioz) te književnicu i feministkinju George Sand. Uskoro je postao veoma popularan u pariškim salonima gdje su se podjednako divili njegovu sviranju, skladbama kao i samoj pojavi.

Paganinijevska virtuoznost

Chopin je preferirao intiman ugođaj salona i intimnost malog kruga prijatelja, među kojima se osjećao shvaćenim kao pijanist i skladatelj. Lisztu je kazao:  „Nisam pogodan za to da dajem koncerte jer sam zaplašen publikom, osjećam kako me guši njezin dah, kako me paraliziraju njezini radoznali pogledi.“ Njegovi su koncerti s velikim brojem slušatelja bili prava rijetkost: u 18 pariških godina održao je 19 javnih koncerata. Chopin je bio istinski klavirski virtuoz: povezivao je virtuoznost koja je podsjećala na Niccola Paganinija i osjećajno bogatstvo bojâ i izraza visoke inspiracije.

Hrvatski glazbeni zavod (HGZ), najstarija je glazbena ustanova u Hrvatskoj. Osnovan je1827. u Zagrebu kao društvo ljubitelja glazbe (Musikverein) i djeluje neprekidno do danas, kada kao udruga građana ima sedamstotinjak članova. HGZ je bio pokretač mnogih oblika glazbenog života u Zagrebu:  organizirao je koncerte i izgradio zgradu s koncertnom dvoranom, osnovao glazbenu školu, izdavao skladbe hrvatskih autora i skupljao građu za glazbenu knjižnicu i arhiv. Premda je prvi službeni naziv Društva bio Societas filharmonica zagrabiensis,  ono je u javnosti do sredine 19. st. bilo poznato kao Musikverein. Društvo je okupljalo glazbene amatere raznih zanimanja, te neke profesionalne glazbenike, a prvi je koncert održalo 18. travnja 1827. u dvorani Kraljevske akademije (danas Gornjogradske gimnazije) na Katarininu trgu. Među svoje počasne članove HGZ je uvrstio Franza Liszta (1846), a od pokrovitelja je najvažniji bio nadbiskup Juraj Haulik. Društvo je nekoliko puta mijenjalo ime, a od 1925. se zove HGZ. Godine 1876. uselilo se u vlastitu novosagrađenu zgradu u Gundulićevoj ulici, gdje se nalazi i danas.

Na ovogodišnjem tradicionalnom Jelačić balu u organizaciji Umjetničke udruge «Plemička mladež», održanom u zaprešičkom Dvorcu Lužnica 17. listopada, zahvaljujući  Ansamblu salonske glazbe Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu (POUZ-a), sudionici su imali priliku uživati u profinjenoj lakoj glazbi koja je danas, na žalost, na marginama kulturnog života, ali se još krajem XIX. i početkom prošlog stoljeća mnogo izvodila na balovima, prijemima, u salonima i gradskim kavanama u Varaždinu i Zagrebu. Ansambl salonske glazbe Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu jedinstveni je u nas salonski ansambl koji stalno djeluje i javno nastupa izvodeći salonsku i plesnu  glazbu, valcere, potpurie, polke, uvertire, fantazije, tanga, melodije iz opera i opereta. Ansambl je do sada nastupao na Otvorenju promenadnih koncerata „Keiser und König“ u Opatiji, na Promenadnim koncertima u Zagrebu na Zrinjevcu, na Adventskom koncertu u Zagrebu, na proslavama i samostalnim cjelovečernjm koncertima sa programima pod nazivom  "Putovanje glazbom“, "Tango, tango“,  "Opera i opereta“,  "Novogodišnji bal“,  "Veliki skladatelji“, "Nezaboravne melodije“, “Sjećanje na Straussa“, “Valentinovo u Sesvetama“ i dr.

 "Barokna glazba treba živjeti na starim instrumentima, poštujući stil i razdoblje u kojem je nastajala" (Laura Vadjon)

Ususret novoj sezoni Hrvatskog baroknog ansambla (napomena urednika Portala Humanitas: riječ je o sezoni 2007/2008), imali smo priliku voditi zanimljiv razgovor s Laurom Vadjon, njihovom umjetničkom voditeljicom. Mlada i ambiciozna, Laura ima sve one osobine koje odlikuju i ansambl koji vodi - obrazovanost, ideje, želju za radom, ali prvenstveno veliku ljubav prema baroku.

Kako je nastao Hrvatski barokni ansambl i na čiji poticaj?

Osnovani smo 1999. godine, ovo je dakle naša osma sezona postojanja. Ansambl je zapravo nastao kad je skupina nas zaljubljenika u baroknu glazbu nabavila stare instrumente i počela se baviti sviranjem barokne glazbe, ali na jedan malo drugačiji način.

Kada smo nastajali, bilo nas je svega pet-šest entuzijasta, da bi se kroz osam godina razvili u veliki ansambl - petnaestak do dvadesetak instrumentalista i vokalni solisti. Nekad nastupamo i s komornim zborom, što nas dovodi do brojke od pedesetak ljudi. To je zaista veliki napredak ako uzmemo u obzir našu  'moćnu gomilicu' od pet ljudi iz vremena kad smo nastajali.

Ciklus koncerata studenata klavira Muzičke akademije u Zagrebu pokrenuli su 2001. godine (tada studenti) Mario Šoša, Jurica Šoša i Ivan Škreblin potaknuti Natječajem Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu za financiranje studentskih projekata. U želji da sebi i svojim kolegama omoguće nastupe i predstavljanje publici osmislili su program koji je dobio podršku (i novac) Studentskog zbora. Osnovna načela sažeta su u tekstu (kasnije nazvanom Programska deklaracija) u kojem je, pored ostalog, objavljeno i: Umjesto naricanja kako nema novaca i kako se ništa ne može napraviti, odlučili smo da, takvi kakvi jesmo, zainteresiramo publiku i u kontaktu s njom dotjerujemo svoja znanja. Mladi nisu samo budućnost, već su i sadašnjost ove zemlje, stoga vjerujemo da i mnoge starije zanima kakvi smo, bez obzira na to što nismo  najbolji na svijetu. Živimo u uvjetima u kakvim živimo i pokušavamo ih popraviti kako najbolje znamo i umijemo.

U suvremenoj neurologiji stručnjaci su došli i do pojma Mozartov efekt, koji se temelji na rezoniranju određenih područja moždane kore s arhitekturom Mozartove glazbe. Tajnu te arhitekture otkrio je sam Mozart izjavom: «Okupljam jednu do druge note koje se vole.» Zašto Mozart? Zašto ne bi postojao  Bachov efekt, Beethovenov efekt ili efekt Beatlesa? Ima li Mozartova glazba jedinstvena svojstva? Mnogim slušateljima Mozartova glazba pruža energetsku ravnotežu i čini ono što pokušavaju razni drugi sustavi liječenja – akupunktura, biljna medicina, prehrana i sl. Da bi se razumjelo zbog čega glazba liječi te zbog čega Mozart posebno djeluje terapeutski na mnoge ljude, treba razumjeti zvuk i njegovo djelovanje na materiju. Hans Jenny (švicarski inženjer i liječnik) opisuje kako zvuk i vibracija djeluju međusobno s materijom. Vibrirajući, zvukovi stvaraju energetska polja rezonance i pokret u okolnom prostoru. Mi apsorbiramo tu energiju i ona mijenja naše disanje, puls, krvni tlak, napetost mišića, temperaturu kože i druge unutarnje ritmove.

Jadran Zalokar rođen je 29. srpnja 1947. u Ljubljani (Slovenija). Živi u Hrvatskoj. Duhovni je učitelj zena i tantre, doktor filozofskih znanosti, haijin (haiku pjesnik) i likovni umjetnik. Doktorirao je na temu "Arthur Schopenhauer i problemi suvremene filozofije". Godine 1990. inaugurirao je mišljenje planetarnog poliloga i od tada održava cikluse predavanja o duhovnim temama. U ciklusu 2000/2001. održao je predavanja o temeljnim značajkama duhovnosti trećeg tisućljeća. Kao haiku pjesnik prisutan je kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Uvršten je u svjetske haiku antologije. Objavio je zbirke "Haiku vremeplov", "Osmijeh putnika", "Putnikova duga" i "Dah mora". Slikarstvom se bavi preko trideset godina razvijajući stil spiritualnog slikarstva. Zadnjih desetak godina gotovo isključivo crta haigu kojima ilustrira haiku stihove. Radi kao viši knjižničar u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. Predsjednik je Društva haiku pjesnika Rijeka. Podržava Projekt Humanitas od njegovih početaka. U nastavku ovog članka donosimo mali izbor Jadranovih haiku stihova.