LIGA HUMANITAS

Globalizacija?

Globalizacija je za mene borba za ovladavanje ujedinjenim svijetom. Svijet je ujedinjen, jedinstveno tržište je najznačajniji rezultat toga. I sada nitko ne može raspravljati o tome je li za ili protiv, to se ne može mijenjati, to je tu. A globalizacija je borba za prevlast, borba za hegemoniju, tko će vladati tim velikim svijetom, tim velikim tržištem, i tko će ubirati najveći profit. I naravno, s druge strane te borbe su različiti pogledi i različite ideologije: što bi taj svijet i čovječanstvo trebali napraviti sami sa sobom. Što se toga tiče, smatram da je jedna od najgorih stvari to što se u tom globalnom svijetu sada stvarno više ne može reći da je tragično siromaštvo dvije trećine svijeta nešto za što su oni sami krivi, nego je zapravo rezultat globalnog tržišta i načina djelovanja globalnog kapitala. Ta suodgovornost je neposredna posljedica suovisnosti, iako ona nije ozakonjena nikakvim institucionalnim rezultatima u međunarodnom pravnom i političkom uređenju, koje bi bilo sposobno suodgovornost svih nas za cjelinu globalne civilizacije smjestiti u okvir u kojem bi se čovjek mogao osjećati sigurnim, kao što se osjeća sigurnim čak i u državi koja mu po svojem uređenju ne odgovara, ali barem zna kakvo je to uređenje.

U Kaliforniji se nalazi možda najznačajnija granica u dosadašnjoj povijesti. Dugačka je 3250 kilometara, a okrutnija je nego što je to Berlinski zid ikada bio. Za razliku od Berlinskog zida, američko-meksička granica je izvorno bila izvedena od bodljikave žice. Nakon što su je uporni Meksikanci, željni posla u SAD, svakodnevno oštećivali, ona je dobila oblik čeličnog zida koji se pruža čak 2 milje u Tihi ocean.

Na američko-meksičkoj granici Meksikanci, obaju spolova, svakodnevno su kriminalizirani, premlaćivani, silovani, neki su ondje nestali a neki su izgubili život. Mnogi su, dok su pokušavali kriomice prijeći granicu, umrli uslijed vrlo nepovoljnih klimatskih uvjeta. Američko-meksička granica razdvaja bogati Sjever i siromašni Jug. Ali ona razdvaja "bijelce" koji govore engleski od "obojanih" ljudi koji govore španjolski. Američko-meksička granica je čelični zid između "protestanata" i "katolika", "onih koji zarađuju" i "onih koji plaćaju", "američkih prodavača" i "meksičkih kupaca", "svemoćnog kradljivca" i "nemoćne žrtve".

Sadašnja politička situacija u svijetu rezultat je duboko cinične politike. Sjedinjene Američke Države su koristile Afganistance da ubijaju Ruse, Iračane da ubijaju Irance, Latinoamerikance da ubijaju "komunističke" sunarodnjake itd. Zemlje koje predvode u proizvodnji i prodaji naoružanja omogućuju sve efikasnije klanje među narodima i etničkim skupinama. Još je predsjednik D. Eisenhower u svoje vrijeme upozoravao na opasnost od ekspanzije vojno-industrijskog kompleksa. Zapad, u prvom redu Sjedinjene Države, sam je stvorio politička čudovišta koja je kasnije nastojao eliminirati. S. Hussein je produkt te politike. Od Sjedinjenih Država uvježbavani, naoružani, opremljeni i snažno podržavani Bin Laden i Talibani samo su jedan od mnogih sličnih primjera. F. Castro vjerojatno ne bi napravio svoju političku karijeru da Sjedinjene Države nisu podržavale generala F. Batistu kako bi od Kube napravile svoj bordel (svojevrsni Bangkok). Ubojstvo S. Allendea od strane klike A. Pinocheta potpisano je od vlade i tajnih službi Sjedinjenih Država, čije djelovanje američki narod već odavno nije u stanju nadzirati.

Da je eksperiment uspostave društava s više ili manje ograničenim privatnim vlasništvom nad ključnim društvenim potencijalima (tvornicama, trgovinama, bankama, školama i sl.) i sa više-manje snažnom ulogom državnog aparata u reguliranju cjelokupnog života u društvu prema, barem deklarativno, idealu što veće pravednosti, doživio krah - nema dvojbe. Posvuda je na djelu tendencija privatizirati sve što se ikako može privatizirati, a suvremene države nastoje se što manje uplitati u život i rad građana, sve manje regulirajući sferu proizvodnje i odnose u njoj, socijalni, zdravstveni i obrazovni sustav. No je li taj - neoliberalistički - društveni model put u veće blagostanje? I prije sira Thomasa Morea (jednog od prvaka europskog humanizma, kojega komunisti smatraju jednim od idejnih otaca komunizma, a kojega je Katolička crkva proglasila svetim zbog njegove izuzetne moralnosti i pretpostavljanja univerzalne crkve nacionalnoj) koji je god ozbiljni mislilac tražio rješenja za što čovječnije, humanije društvo (društvo što većeg broja zadovoljnih građana) dolazio je do zaključka da je tako nešto moguće ostvariti samo uz snažnu regulativnu ulogu države i ograničavanje, ili čak dokidanje, privatnog vlasništva.

Liga naroda, osnovana nakon I. svjetskog rata s ciljem osiguranja mira i jačanja međunarodne suradnje nije bila u stanju spriječiti, a još manje zaustaviti, najužasniji rat u dosadašnjoj ljudskoj povijesti - II. svjetski rat koji je odnio 30 milijuna života. Tijekom II. svjetskog rata pojavila se i provedena je u djelo ideja o osnivanju čvršće i djelotvornije organizacije od Lige naroda. Prvi je korak napravljen 1941. godine donošenjem Atlantske povelje, a konačan tekst Povelje Ujedinjenih naroda sastavljen je na konferenciji predstavnika 50 država održanoj u San Francisku (SAD) od 25. travnja do 26. lipnja 1945. godine.  Predstavnici država svijeta koje su sudjelovale u sastavljanju Povelje svojim su ustrajavanjem na apsolutnosti nacionalnog suvereniteta znatno izmijenili izvorni tekst Povelje kako ga je bila predložila skupina istaknutih svjetskih intelektualaca i pravnih stručnjaka. Od izvornog teksta ostale su, zapravo, samo uvodne riječi: "Mi, narodi svijeta...".