LIGA HUMANITAS

U malom seocu 3 km od Zlatara prema Belcu skromno živi Štefa Pavlinić. Voćnjak joj je prepun jedrih domaćih otrovima nešpricanih jabuka koje propadaju jer ih nema tko brati i nositi na prodaju. U gospodarskoj zgradi do kuće su litre i litre prvorazrednog domaćeg octa koji nema tko kupiti. Muž joj je teško bolestan i nepokretan. Jedan sin je u Njemačkoj, a drugi radi u pekari kako bi svi skupa nekako preživjeli. Slučajno sam zastao pored njihove kuće, upitavši za put prema Belcu. I tako sam upoznao dobru Štefu i njihovo živopisno imanje. Ponudila mi je jabuka i vinskog octa, kušao sam ih, i sve je to bilo nešto posve drugo, nego jabuke i vinski ocat na zagrebačkim tržnicama. Povezao sam tada desetak kilograma jabuka i 2 litre octa. Ocat, po preporuci nekih znalaca, uzimam ujutro natašte po žličicu, a jabuke sam već pojeo, pa sam prošle nedjelje otišao po nove. Štefa ima nekoliko sorti jabuka. Sve su domaće sorte, a još su mi najbolje jabuke sa stabla pred novom kućom koju nisu nastavili graditi jer nemaju čime - necijepljena jabuka, dakle divlja, ali izuzetno ukusnih plodova. Ima Štefa ponekad i jaja pa i nešto peradi. Ali, sve je to skromno i nije za veleprodaju. Nije zanimljivo za trgovce.

Sva prirodna staništa ljudi u podnošljivim klimatskim i ekonomskim prilikama postala su prenapučena. Golema naselja, koja zovemo velegradovima, u administrativnom i gospodarskom smislu predstavljaju zone u kojima se ne može organizirati dostojan ljudski život za većinu njihova stanovništva. Zaposjednutost svih pristupačnih teritorija učinila je teritorijalna osvajanja stvarnim izuzetkom sadašnjosti. Svi su narodi izbili na tuđe granice, kojih se pomicanje danas ne smatra tolerantnim pothvatom. Migracije, koje imaju različite uzroke i motive, predstavljaju zbilju gotovo u svakoj zemlji svijeta. Države su prestale biti izolirani sustavi. Nedvojbena i nepovratna međusobna upućenost narodâ stvorila je situaciju u kojoj su svi bližnji i susjedi. Broj žitelja na Zemlji postao je golem, ali se i trajanje ljudskog života znatno produžilo (ili odužilo). Doba životne zrelosti produžilo se i na kraju i na početku, a prilično je produžen i radni vijek čovjekov. Žena ima uvjete za izravnu društvenu afirmaciju, a muškarcima se sužava osnova za supremaciju.

Ima jedan jezik deset puta lakši za učenje od bilo kojeg drugog jezika na svijetu. Što se u drugim jezicima uči godinama, na tom jeziku se nauči za isto toliko - mjeseci. Cijela njegova gramatika može se izreći u samo 16 pravila (bez izuzetaka). Rječnik mu je vrlo internacionalan, u velikoj mjeri temeljen na latinskim korijenima. Zato je posebno lagan za učenje nama Europljanima. Tim se jezikom služi i na njemu prijateljuje nekoliko tisuća ljudi širom svijeta. To je jezik na kojem se najlaše i najbrže sklapaju prijateljstva. Pomoću posebnog servisa pod nazivom "Pasporta servo" moguće je lako putovati svijetom uz besplatno gostoprimstvo kod drugih esperantista (pogledajte o tome seriju fotografija u portalskom Fotoalbumu o mom ovogodišnjem putovanju nekolikim europskim zemljama), odnosno u svom domu pružati gostoprimstvo ljudima širom svijeta. Taj po mnogo čemu jedinstveni jezik na svijetu, ispunjenje snova nekolikih istaknutih mislilaca, posebno humanista, ali i tzv. običnih ljudi, uspješno je inicirao L. L. Zamenhof 1887. godine. Taj se jezik zove - esperanto.

Mir će se ostvariti:

ako vjeruješ da je smijeh jači od oružja;
ako vjeruješ da je ono što ljude združuje važnije od onoga što ih razdvaja;
ako vjeruješ da različitost ne škodi, nego obogaćuje;
ako znaš izabrati nadu, a ne sumnju;
ako držiš da je bolje učiniti prvi korak, nego čekati da to učine drugi;
ako se možeš radovati radosti svoga bližnjega;
ako su ti nepravde koje se nanose drugome jednako mrske kao i one koje se nanose tebi;
ako znaš darovati malo svoga vremena iz ljubavi prema drugome;
ako znaš prihvatiti da i drugi tebi učini neku uslugu;
ako znaš s drugima tako dijeliti svoj kruh da u komadiću (kruha) koji daješ pružaš i komadić svoga srca;
ako vjeruješ da je praštanje djelotvornije od osvete;

Koja su najvažnija načela za dobar život čovjeka? Prema kojim se idejama trebaju ravnati osobe koje žele biti dobrim ljudima? Koje istine treba prihvatiti kao solidan temelj za idealan ljudski život?

Jedna od najvažnijih istina je shvatiti i stalno imati u vidu da nitko od nas nije sam izabrao kada će se roditi, u kojoj će se zemlji roditi, hoće li biti muško ili žensko, hoće li imati crnu ili bijelu ili smeđu ili žutu ili crvenu kožu, koji će jezik učiti kao svoj prvi jezik, koje će talente i nedostatke imati itd. Te vrlo važne stvari izvan su naše moći.

Najvažnije etičko načelo je "zlatno pravilo", pravilo da se trebamo prema drugima odnositi onako, kako bismo htjeli da se drugi odnose prema nama. Trebamo se staviti u situaciju drugih osoba i imati stalno u vidu činjenicu da s obzirom na mnogo toga drugi ljudi nisu sami izabrali kakvi će biti. Trebamo razumjeti da situacija i shvaćanja drugih ljudi mogu biti vrlo različiti od naših. Istodobno trebamo nastojati vidjeti naše reakcije onako kako ih drugi vide.

Jedan od najtežih socijalnih problema toga vremena bilo je proganjanje takozvanih vještica i čarobnjaka (napomena: slova podebljao urednik Portala). Pojava koja se u više ili manje izraženom obliku javlja u Zagrebu već u 14. st., u 17. st. poprima osobito velike razmjere. Ona je kao poželjna i potrebna duboko prožela duhove i uvjerenja ljudi, usavršila svoje metode te se izjednačila u tome s ostalom Europom. Vjerovanje u vještice i njihova zla djela te uvjerenje da ih treba proganjati bilo je opće i snažno podjednako u predstavnika tadanjih vlasti, u crkvenim redovima kao i u širokim slojevima naroda. Osobito su isusovci utjecali na širenje takvih vjerovanja i jačanje progona vještica. Oni su sami čvrsto vjerovali u čarobnjačke pojave, u stvarno postojanje demona, vještica, čarobnjaka i u njihovu nadljudsku moć. Svoje uvjerenje gotovo su dva stoljeća (1607-1773) usađivali naraštajima koji su prolazili njihovu zagrebačku gimnaziju i akademiju, sa širokim slojevima građanstva i vatrenim propovijedima sa svojim propovjedaonica. Tu bi često govorili o vješticama i njihovu štetnu djelovanju, a napose napominjali da i u Zagrebu i okolici ima velik broj vještica. Upozoravali su na njih i navodno vjerovali da su zagrebačke vještice s onima iz susjednih krajeva jednom prilikom 1651. godine bile na gozbi vještica na Medvednici i izazvale veliko nevrijeme nad gradom i čitavim krajem.

Ponekad proklinjem dan kad sam počeo opet pisati. Pisanje me zbližilo s toliko tuđih nesreća, da katkad, čisto ljudski, poželim da ih nikad nisam čuo, sreo ili vidio. Sve se teže nosim i s vlastitim sjećanjima, a kako vrijeme protječe gomilaju se i tuđa. Čovjek se navikne na sve osim na nesreće. Na njih se ne možeš naviknuti, možeš ih samo trpjeti ili pobjeći od njih, ako imaš mogućnosti. Kako god bilo, kad se već suočiš s njom, s nesrećom, moraš se opredijeliti između lica i naličja. Između čovjeka i «čovjeka». Dobri, stari duh S. Isakov, prije zadnjeg putovanja, odlučio je, onako bolestan i star još jednom posjetiti Dachau. I drhtavom rukom ispisati dojmove, krupnim slovima, jer mu je vid sve slabiji i slabiji…

«Dragi prijatelju,

Hladno i otužno ožujsko jutro u Münchenu. Čekam taksi. Konačno stiže, a iz njega izlazi mlađi čovjek i očima traži moju prtljagu. Nemam ništa osim ovo malo duše što mi je preostalo. Srećom, on to ne vidi. Ostatke duše. Kažem mu na njemačkom da me vozi za Dachau. On me pomalo začuđeno gleda ali ne komentira. Šuti. Gledam polja prije Dachau, prošarana bjelinama poluotopljenog snijega, kako nevino izgledaju. Ista polja na koja se danima, mjesecima i godinama taložio pepeo iz obližnjeg krematorija. Snijeg tih godina nije bio bijel. Ma koliko gusto padao. Stižu sjećanja. Vidim ljepljiv dima koji je vijuga prema nebu kojim su otputovale tisuće Evelina, Nataša, Ana, Radmila…

Empatija - pr(a)vo lice množine

Istina je da se u novije vrijeme o empatiji govori sve više, ali nemojmo zaboraviti da je još Hipokrat naglašavao njezinu važnost – upozorivši: «Prvo riječ – onda lijek!». O empatiji se može govoriti samo u 1. licu množine jer ona ne postoji bez interakcije s drugim osobama. Svi smo puno puta bili, jesmo i bit ćemo u situacijama osjetiti i blagodat i nedostatak empatije. To su ujedno i prilike da pokažemo svoje PRAVO lice, a i da vidimo i upoznamo PRAVO lice drugih, bilo kao blagodat ili nedostatak (potrebu) empatije. Empatija je više od suosjećanja, figurativno rečeno ona je: most, kompas, svjetionik, ključ, svjetlo na kraju tunela, radar, a može biti i djelotvorno i snažno «oružje».

"Pitaš me čime se bavim. Bavim se svojim prijateljima i uživam u njihovoj ugodnoj prisutnosti. 'Ali, hoćeš li nam reći kojim se to prijateljima hvališ, ti bijedniče bez igdje ičega? Zar ima ljudi koji tebe žele čuti i vidjeti?' Ne poričem da bogataši imaju brojne prijatelje; no ni siromasi ne oskudijevaju u prijateljima i možda su baš njihovi prijatelji najpouzdaniji i najodaniji. U njihovu se društvu zatvaram u svoj mali kutak, bježeći od nestalne gomile, ili im šapućem slatke riječi ili otvaram uši da bih čuo one koji mi šapuću, razgovarajući s njima upravo onako kao što bih čavrljao sa samim sobom. Ima li išta ugodnije od toga? Nikada ne skrivaju svoje tajne, ali sa krajnjom diskrecijom čuvaju tajne koje su im povjerene.

Ne ponavljaju ništa od onih izlaganja kojima se slobodno prepuštamo kad smo među intimnim prijateljima. Ako su pozvani, dođu, a ako nisu, čuvaju se da ne bi bili nametljivi. Uzmu riječ ako ih za riječ zamolimo, a ako ne, onda šute. Govore o onom što želite, toliko i tako dugo koliko vas je to volja. Ne laskaju vam niti vam ikada lažu, ni u čemu se ne pretvaraju. Ozbiljno vam pokazuju vaše pogreške. Ono što oni kažu i ugodno je i korisno. Nagovaraju vas da budete umjereni kad napredujete i tješe vas u tuzi, a kad se sudbina preokreće, oni ostaju postojani. Prate vas kroz vaše kušnje sve do zadnjeg daha. Ništa nije lojalnije od njihovih međusobnih odnosa. Neprestano ih uspoređujem uzevši sa sobom sad jednoga sad drugoga, čuvajući uvijek svoju nepristranost prema njima."

Kupovanje je umijeće koje treba učiti. Postoje po prirodi nadareni ljudi koji uvijek umiju «ispravno nanjušiti» gdje i kada se dade što dobro i jeftino kupiti, ali – s druge strane - ima i ljudi koji su u tome vječni diletanti. Zapravo, postoji još jedna skupina ljudi s obzirom na kupovanje – to su ljudi koji iz iskustva nauče kako najsvrhovitije kupovati. Ovaj članak je namijenjen prvenstveno takvim ljudima.

Prije svega, ne smije se kupovati sve što nam se svidi ako slučajno imamo za to dovoljno novaca uza se ili smo ponijeli bankovne kartice. Ne smije se kupovati nešto samo zato jer je to nedavno kupio netko koga znamo, susjed ili prijatelj, pa ne želimo zaostati za njim. Ne kupujmo predmet koji nije predviđen našim kućanskim budžetom, predmet koji nam možda i nije potreban, naročito ako za taj predmet zapravo nemamo novaca. Iskušenje je veliko. Sjajni izlozi trgovina i «shopping centara» te provokativna reklama predstavljaju danas veće iskušenje nego ikada prije. No, treba biti samodiscipliniran. Treba smoći snage prolaziti pored zamamnih izloga s privlačnim predmetima, a da se ne upustimo olako u njihovu kupnju.

Kome to ne uspijeva lako će i brzo dospjeti na nizbrdicu rasipnosti s koje se, kako pokazuje iskustvo, čovjek nerijetko može vratiti na put ekonomičnosti samo uz mnogo muke i možda po cijenu neugodnih ograničenja koja će pogoditi cijelu obitelj.

Kako protumačiti činjenicu da nerijetko mali buketić darovanih ljubičica izazove više radosti nego neki skupocjeni nakit? Jednostavno, radi se o tome da je onaj tko je nekome poklonio možda samo buketić ljubičica zajedno s ljubičicama darovao i djelić svog srca, što se, možda, drugome darovatelju činilo preskupim. Ima, naime, virtuoza darivanja kao što ima i šeprtlja u toj vještini, ali tajnu umijeća darivanja u konačnici rješava onaj tko zna da je imati priliku nekome nešto pokloniti zapravo najveća sreća i radost za darovatelja.

Kako različiti mogu biti ljudi, vidi se i pri darivanju. Svaki čovjek ima pri tome neku svoju individualnu notu. Kao i iz svih drugih načina kako ljudi čine pojedine radnje, tako se i iz načina kako čovjek nekoga dariva vidi da li je darovatelj egoist ili škrtac, nesebičnjak ili rasipnik. Vidi se, također, i da li se čovjek koji nešto nekom daruje zna uživjeti u druge ili se ne može uzdići iznad svoje vlastite osobe, stoji li iza njegovog dara pedanterija bez zanosa, puki osjećaj dužnosti ili stoje fantazija i duh. Samo materijalisti prosuđuju poklon prema njegovoj cijeni. Za ostale u pozadini svakog dara je nešto mnogo važnije: osjećaj kojim nam je neki dar darovan.

Pravodobni dolazak na koncert klasične glazbe odnosno na kazališnu predstavu trebao bi biti nešto što se podrazumijeva. Uprave koncertnih dvorana i kazališta – iz obzira prema posjetiteljima koji su na koncert odnosno na kazališnu predstavu došli na vrijeme - s pravom zakašnjelim posjetiteljima dopuštaju ulazak u dvoranu odnosno gledalište tek pod pauzom, a ne i za vrijeme pojedinih glazbenih točaka odnosno činova.

Uljuđeniji muškarci, i to ne samo pripadnici starije generacije, nakon dolaska u koncertnu dvoranu odnosno kazalište ne propuštaju najprije u garderobi pomoći ženi s kojom su u društvu skinuti i predati garderobijerkama suvišnu odjeću, kišobran i slično. Ako dama nakon toga u velikom garderobnom zrcalu želi još jedanput provjeriti svoj izgled, dobro odgojeni muškarac staje malo u stranu i ne zuri u zrcalo odnosno u damu koja na sebi popravlja neki detalj kojim možda nije zadovoljna. Program koncerta odnosno kazališne predstave, tradicionalno, kupuje muškarac.